Partijsko zapošljavanje nije samo mana sistema – to je njegov kancer. Svi smo svjesni da se sposobni sistematski potiskuju, dok se podobni uguravaju kroz vrata javnog sektora. Na taj način se uništava svaka nada u meritokratiju i pravična pravila igre.
Umjesto da javni sektor bude efikasan servis građanima, on se sve više pretvara u sporu, neučinkovitu i preskupu mašinu, zatrpanu partijskim kadrovima koji svoju funkciju duguju isključivo pripadnosti političkoj strukturi, a ne znanju, integritetu ili sposobnosti.
Ove partijske pijavice godinama parazitiraju na račun poreskih obveznika, ne dajući zauzvrat nikakvu vrijednost društvu. Najgore od svega? To se ne mijenja – jer partokratiji takav sistem savršeno odgovara.
Kako funkcioniše prevara?
Institut konkursa u teoriji zvuči odlično – pošalješ prijavu, prođeš kroz proces bodovanja i najbolji kandidat dobije posao. Ali u praksi? Ključna stavka je intervju, koji u mnogim slučajevima nosi i do 20 poena, što čini trećinu ili čak i više od ukupnog broja bodova.
Tako neko sa prosjekom 10 i godinama iskustva može izgubiti trku za posao od nekoga sa prosjekom 7.5 – samo zato što je “briljirao” na intervjuu, odnosno jer je unaprijed dogovoreno da baš on mora da dobije posao. U mnogim slučajevima, sposobniji kandidat čak ne dobije ni jedan jedini poen – dok izabrani miljenik komisije osvoji sve.
Sistem se tako formalno prikazuje kao zakonit, ali suštinski je lažan i štetan.
Jednostavno rješenje – manje bodova za intervju
Rješenje je izuzetno jednostavno i lako primjenjivo: radikalno smanjiti broj bodova koji intervju nosi. Ako trenutno intervju nosi 20 poena – taj broj treba svesti na maksimum 4 ili 5. Time bi se eliminisala mogućnost da intervju bude ključna (ili jedina) prepreka kojom se partijski kadrovi uvode u institucije.
Na taj način bi se konačno dala prednost znanju, stručnosti i prethodnim rezultatima. Meritokratija bi imala bar nekakvu šansu.
Ali… šta je sa “kupljenim diplomama”?
Ostaje pitanje diploma koje se olako dijele na pojedinim privatnim fakultetima. Kandidati sa “impresivnim” prosjekom 10 na papiru, ali bez stvarnog znanja, predstavljaju novi izazov. Tu ulogu moraju imati prosvjetne inspekcije i agencije za akreditaciju – koje bi morale prestati da “gledaju kroz prste” kada je riječ o kontroli kvaliteta u obrazovanju.
Uvođenje objektivnih, centralizovanih testova znanja za ključne pozicije u javnoj upravi – bio bi još jedan mehanizam provjere realnog znanja.
Još jedan korak – šifrovani konkursi i snimanje intervjua
Da bi se dodatno zaštitila transparentnost, konkursne procedure treba digitalizovati i učiniti maksimalno anonimnim. Korišćenje šifri umjesto imena tokom bodovanja i obavezno snimanje svih intervjua bile bi dodatne mjere sigurnosti. Svaki intervju bi morao biti snimljen i arhiviran, a komisija ocjenjivati samo na osnovu konkretnih odgovora – ne na osnovu prezimena kandidata ili “partijske pripadnosti”.
Naravno, u zemlji gdje čak i kamere “zataje”, ovo možda zvuči kao daleka budućnost. Zato je prvi korak – smanjenje uticaja intervjua – i najlakši, najbrži i najefikasniji način da se barem donekle zaustavi partijsko kadrovanje.
