Rijeka Pliva, pravi pravcati dijamant zapadnog dijela Republike Srpske/Bosne i Hercegovine, jedno je od onih rijetkih mjesta gdje priroda još uvijek govori punim glasom. Njena smaragdno zelena voda, slapovi koji mame turiste i lokalce, jezera koja izgledaju kao iz bajke – sve to čini Plivu ne samo prirodnim bogatstvom već i dijelom kolektivnog identiteta stanovništva koje živi uz njen tok. Ipak, uprkos njenoj očiglednoj ljepoti i značaju, Pliva je ponovo na udaru.
Vlasti Republike Srpske najavljuju izgradnju još jedne male hidroelektrane na ovoj rijeci. Plan je, kao i mnogo puta dosad u regionu, da se dio rijeke stavi u cijevi – da teče nevidljivo, zarobljeno, u službi profita. Sve to pod krinkom „obnovljivih izvora energije“.
Zvuči poznato? Jer već smo ovo vidjeli – i na Buni, i na Neretvici, i na Željeznici i na mnogim drugim lokacijama. Gdje god su rijeke zatvarane, ostajala je tišina umjesto šuma vode, beton umjesto obale, i tuga lokalnih zajednica umjesto ponosa.
Mala hidroelektrana možda nosi taj epitet „mala“, ali posljedice koje ostavlja nisu ni najmanje beznačajne. Stavljanjem rijeke u cijev dolazi do potpune degradacije riječnog ekosistema: nestaje prirodni tok, remeti se migracija riba, ugrožavaju biljne vrste koje žive isključivo u blizini vodenih tokova. Pliva je poznata i po endemskim vrstama riba i biljaka, a o njenom značaju za ribolovni turizam znaju svi koji su ikada posjetili Jajce i okolicu.
Međutim, nije u pitanju samo priroda – u pitanju je i društvo. Lokalna zajednica ne traži hidrocentralu. Ljudi žele čist zrak, čistu vodu, i sigurno okruženje za svoju djecu. Žele turiste, goste u privatnim smještajima, planinare, bicikliste, fotografe. Žele život, a ne industrijsku devastaciju. Jer, kada se voda zatvori, zatvara se i budućnost.
I dok se širom Evrope i svijeta već godinama ruše stare brane i obnavljaju prirodni tokovi rijeka, mi idemo unazad. Umjesto da učimo iz grešaka drugih i da čuvamo ono što imamo, mi sve više ulažemo u projekte koji donose korist malom broju ljudi, a štetu mnogima. Često se iza ovakvih projekata kriju privatni investitori povezani s politikom, netransparentni ugovori, i zanemarivanje zakonskih procedura koje bi trebalo da štite prirodu i lokalne zajednice.
Zagovornici izgradnje hidrocentrala vole da ističu kako je to „zelena energija“. Ali koja je to zelena energija koja uništava zelene doline? Kako nešto može biti „obnovljivo“ ako za sobom ostavlja neobnovljive posljedice?
Borba za rijeku Plivu nije izolovana – to je dio šire borbe za očuvanje prirodnih resursa u Bosni i Hercegovini. Zemlji u kojoj su priroda i ljudi prečesto na zadnjem mjestu. Ali svijest se budi. Ljudi se organizuju, prave kampanje, dijele informacije, potpisuju peticije. Jer znaju – jednom izgubljena rijeka se više nikada ne vraća.
Vrijeme je da kažemo dosta. Rijeka Pliva mora ostati slobodna, netaknuta, dostupna svima – ne zatvorena, ni zaustavljena, ni pretvorena u sredstvo za bogaćenje nekolicine.
Ne moramo biti stručnjaci za ekologiju da bismo znali kada nešto nije u redu. Dovoljno je oslušnuti – Pliva nam već govori. A na nama je da je čujemo, i da je ne damo.
