Da ne bude zabune, ReStart Srpska se zalaže za postojanje fondova, ali ne u sistemu kakav postoji danas. Kako je partokratija uzela maha u svim segmentima društva, tako je uzela i u fondovima, pa je podobnim omogućeno da se bogate na štetu države. To je temeljna greška u trenutno uređenom sistemu fondova.
Što više političarima i birokratama omogućite da raspodjeljuju javni novac, to je veći prostor za korupciju. “Kancelarijski birokrata ne može bolje od privrednika prepoznati dobar posao.” Zloupotreba novca poreskih obveznika se jedino sprječava ako se javnim novcem upravlja po unaprijed određenim egzaktnim pravilima – automatski. Dakle, pravila će se unaprijed tačno i specifično odrediti, pa će tako prostor za malverzacije nestati.
Kakvi fondovi treba da postoje?
Prvi fond je socijalni fond, koji bi trebalo da isplaćuje “minimalce”, tj. zakonski određenu najnižu platu i radnicima povezuje staž dok se javna preduzeća ne restruktuišu i/ili privatizuju, nakon čega bi se iz ovog fonda isplaćivale otpremnine radnicima koji se odrede kao višak. Primjera radi, ovakav fond bi se mogao primijeniti na slučaj viška radnika u Željeznicama Republike Srpske, Šumama, Elektroprivredi itd. iz kojeg bi se mogle isplaćivati otpremnine. Kod javnih preduzeća koja su previše dužna i ne mogu da plaćaju obaveze odnosno doprinose svojim radnicima, takođe. NEDOPUSTIVO JE DA RADNICI ZBOG NEPLAĆENIH DOPRINOSA NE MOGU DA SE LIJEČE ILI IDU U PENZIJU.
Kolateralni fond garantovao bi kredite koje poslovne banke daju preduzećima odnosno preduzetnicima, smanjujući time kamatnu stopu privatnih banaka (prethodno je neophodno da sa tržišta nestanu banke čiji je (su)vlasnik država, što podrazumijeva i reorganizaciju IRB-a). Garancija kredita bi bila 40 odsto, pa bi u slučaju da neko želi da dobije preduzetnički kredit od milion konvertibilnih maraka, država garantovala 400.000 maraka, pod uslovom da banka smanji kamatne stope kreditima koji se dodjeljuju privredi. Logika je sljedeća: Iako država garantuje 40 odsto kredita, ostatak kredita je privatni novac privatnih banaka, stoga će banka itekako da mari za novac koji pozajmljuje. Privatna banka, a ne država, bi takođe kontrolisala realizaciju tog kredita, tako da bi bilo praktično nemoguće plasiranje kredita na način kako su plasirani krediti npr. od strane IRB-a u Farmland.
Fond za rano ulaganje bi trebalo da zajedno sa drugim privatnim fondovima ulaže u sektor informacionih tehnologija (u idealnom slučaju radilo bi se o kombinaciji privatnog i državnog novca). Ovaj fond, kao i poslovna banka, finansijski pomaže preduzeća, ali za razliku od poslovne banke (kojoj se vraća novac sa kamatama), on postaje suvlasnik preduzeća. Da bi banke pozajmile novac, one traže da preduzeće uspješno posluje neko vrijeme. Preduzeća koja tek počinju sa radom nemaju takvu istoriju i treba im novac za razvoj. Fondovi za rana ulaganja bi dijelili početni rizik sa takvim preduzećima, ne tako što im pozajmljuju novac i traže kamatu, već tako što za pozajmljeni novac dobijaju dio vlasništva koji kasnije, ako preduzeće bude uspješno, mogu na tržištu prodati za mnogo više novca. Fond za rano ulaganje kapitala je fond koji treba da se sastoji od novca koji je dala država i nekoliko privatnih fondova koji žele da uvećaju svoj kapital. Ovdje, kao i u slučaju kolateralnog fonda, odluku o investiranju donosi privatni akter, a ne državni službenik i to je suština svega.
U posljednja dva slučaja dešava se kombinovano ulaganje privatnog i javnog novca, ali kontrolu ulaganja vrši privatni sektor, koji mora da brine za svoj novac, za razliku od političara i birokrata koji “brinu” za tuđi novac.
Šta se dešava kada brinete za tuđi novac?
Uzmite npr. da morate da kupujete rođendanski poklon osobi koju ne poznajete, a novac za taj poklon vam je dala druga osoba koju ne poznajete. S obzirom na to da vi ne znate osobu kojoj kupujete poklon, a ni sam novac nije vaš, vi se nećete pretjerano brinuti o kvalitetu stvari koju kupujete, jer nemate motivaciju da o tome brinete. Nećete gledati da li ćete za novac kojim raspolažete dobiti adekvatnu vrijednost poklona. Tako je i sa državnim fondovima o kojima se brinu državni službenici. Raspolažu novcem koji nije njihov i dodjeljuju ga ljudima koje ne poznaju (ili još gore, dešavaju se i slučajevi koruptivnog djelovanja).
Sa druge strane, kada upravljate svojim novcem (kao što je u slučaju privatnih fondova), u vašem je interesu da novac plasirate na najbolji mogući način kako bi vam se vratio nazad i kako bi zaradili.
